Starom Crikvenicom smatra se naselje Kotor, smješteno na vrhu obližnjeg istoimenog brežuljka. Najstarije materijalne tragove čovjekovog življenja ostavilo je ilirsko stanovništvo, a od Rimljana ostao je naziv Ad Turres, kojeg su Hrvati po doseljenju u ove krajeve preveli kao Kod tor (kod tornjeva).

Bilo je to veliko naselje sa župnom crkvom i pet manjih crkava. Godine 1776. silan požar uništio je cijeli Kotor. Župnik i dio crkvenih vrijednosti našli su utočište u Pavlinskom samostanu u Crikvenici. Najveći dio stanovnštva preselio je bliže moru, a nakon požara u Kotor se vratilo samo nekoliko obitelji. Danas je on ruševan i napušten.

Povijest Crikvenice povezana je i uvjetovana poviješću susjedne plodne udoline Vinodol. Iz ove velike zelene kolijevke, tijekom stoljeća su izrasla naselja uz obalu, prvo kao trgovačke luke, a zatim kao ribarska naselja te napose gradići i turistička mjesta.

Kontinuitet ljudskog življenja na ovim prostorima možemo pratiti unatrag više od 30 stoljeća. O tako dugoj naseljenosti svjedoče arheološki nalazi mačeva, kopalja, nakita te ostaci brojnih prapovijesnih naseobina, smještenih na zaravnjenim vrhovima brežuljaka nadomak mora. Njihovi graditelji i stanovnici, prvo Japodi, a od 4. st. stare ere Liburni, s ovih su uzvisina nadzirali uski kanal između kopna i otoka Krka, a s druge su strane kontrolirali prastari prometni pravac kroz Vinodol.

Prirodno zaštićene uvale pružale su utočište i rimskim trgovačkim brodovima, a jedna od takvih sigurnih luka bila je smještena u nekad plovnom, širokom ušću crikveničke rječice Dubračine. Tek površne arheološke procjene otkrivenih nalaza daju naslutiti da su luka i naselje stari najmanje 2.000 godina.

U doba kasne Antike, duž morske obale vodio je jedan odvojak važne rimske ceste, koja je polazila iz Aquileje u Sjevernoj Italiji, preko Senije prema rimskoj provinciji Dalmaciji i u unutrašnjost

Kasnoantički geograf Peutinger (4.st. nove ere) zabilježio je na ovim prostorima naselje Ad Turres , po kojem je u novije vrijeme nazvano poznato turističko naselje u Crikvenici.

Današnji stanovnici, Hrvati, doseljavaju u 8. stoljeću. U novu domovinu donose svoju duhovnu i materijalnu kulturu, o čijim dosezima svjedoče izuzetni primjerci osobne opreme i nakita, pronađeni u starohrvatskoj nekropoli Stranče - Gorica nedaleko Crikvenice. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom, a od zatečenog romanskog stanovništva prihvatili su vještinu uzgoja vinove loze te su i sam latinski naziv plodne udoline, Vallis vinearia, preveli u hrvatski Vinodol, dolina vina. Vinodolom se u starijim vremenima nazivala ne samo udolina, kao danas, nego mnogo širi prostor, uključujući i predjele uz morsku obalu.

U srednjem vijeku, prostori današnje Crikvenice pripadali su Župi Vinodol kojom su gotovo 450 godina vladali Krčki knezovi poznatiji kao Frankopani. Godine 1225. ova kneževska obitelj dolazi u posjed Župe Vinodol i vlada njome sve do pogubljenja hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Franje Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) 1671. godine.

U okrilju knezova Frankopana, a zaslugom slobodnih stanovnika vinodolskih gradova, nastao je 1288. godine Vinodolski zakon. To je prvi pravni dokument u Hrvata i jedan od najstarijih u Europi, stvoren u vrijeme kada veći dio Europe još uvelike nazivamo barbarskim. Vinodolski se zakon primjenjivao na prostoru Župe Vinodol, a bio je pisan narodnim jezikom i hrvatskim pismom - glagoljicom.

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo 863. godine, a već od 11. stoljeća je u uporabi u Vinodolu. Ovim su pismom pisali svi društveni slojevi, obrazovani pučani, svećenstvo i plemstvo. Svi važniji povijesni dokumenti bili su pisani glagoljicom. Papa je 1248. službeno potvrdio upotrebu glagoljice u liturgijskom obredu. Njegovanju glagoljice najviše su pridonijeli svećenici koji su se tijekom srednjeg vijeka bavili prepisivanjem knjiga i važnijih dokumenata. Glagoljica se na ovim prostorima koristila sve do 17-18. stoljeća, kada ju potiskuje latiničko pismo.

Utemeljiteljem današnje Crikvenice smatra se knez Nikola IV. Frankopan. On je daleke 1412. godine dao sagraditi samostan za redovnike Sv. Pavla Pustinjaka na ušću rječice Dubračine u more, uz srednjovjekovnu crikvu - od čega je izveden naziv Crikvenica. Samostanska zgrada povezala je okolna ribarska naselja i postala središte javnog i kulturnog zivota. U novije vrijeme je u ovom povjesnom zdanju uređen Hotel Kaštel.

U crikveničkom samostanu je prvu naobrazbu stekao Julije Klović, svjetski najčuveniji sitnoslikar svih vremena. Rođen je 1498. godine u Vinodolu, nedaleko Crikvenice. Legenda kaže da je u dječačkoj dobi slikao prizore svojeg rodnog kraja na - noktu! Najveći dio života proveo je u Italiji. Slikarstvu je učio velikog El Greca, a suvremenici su ga nazivali "mali Michelangello" i svrstavali u sam vrh slikarstva, uz bok Michelangellu, Rafaellu, Leonardu i Giorgioneu.

U srednjem vijeku Crikvenica je bila luka frankopanskog kaštela Grižane. Njeni stanovnici su se bavili pretežno ribolovom, a u jednom dokumentu iz 1609. godine spominje se tunolov uz potok Dubračinu. Stoljećima su Crikvenički ribari lovili u Kvarneru, a sredinom 19. stoljeća u potrazi za novim lovištima počeli su se iseljavati na druge kontinente. Svjetsku slavu po svojim dometima i inovacijama stekla je skupina ribara koji su se naselili u San Pedru, California, USA, te u Seattleu, država Washington.

GLASAJTE ZA NAS !